DZZ Đurđevo > Razno > Crkva i životinje

Crkva i životinje



Interesantno je da crkva kroz sve vekove uporno ignoriše prirodu i životinje.
Već u starom zavetu krvavo prinošenje žrtava bilo je svakodnevno. Do danas crkva tvrdi da životinje nemaju dušu.
Zar crkva ne bi trebala malo da razmisli o tome šta propoveda
tolerisati i druga živa bića, ne samo čoveka,
navodno muški pol.

Bog je stvorio životinje, kao i čoveka.

Isus kaže: NE UBI

Isus nije razlikovao ljude i druga živa bića.

Ljudi danas bez ikakvog osećaja stida i straha na najmorbidnije i najnehumanije načine ubiju na milijarde životinja

i crkva ćuti


Crkva je mogla, kako kroz istoriju, tako i u današnje vreme da spreči mnoga zla u svetu

i opet ćuti



P.S.

Prvi hrišćani su bili vegeterijanci.

Crkve pravdaju:

-ratove
-eksperimente na životinjama
-masovno ubijanje životinja radi mesa


Crkva blagosilja:

-oružje
-vojsku
-lov
- ....
- ...


 


POZIV NA SLUŽBU
ZA ČOVEKA I ŽIVOTINJE

 









Leonardo da Vinči (1452-1519), italijanski slikar i svestrani genije:

"Čovek je zaista kralj svih životinja, jer njegova okrutnost prevazilazi životinjsku okrutnost. Mi živimo od smrti drugih. Mi smo hodajući grobovi."
"Doći će vreme kada će svi ljudi poput mene ubice životinja posmatrati jednako kao što sad gledaju na ubice drugih ljudi"

Znamo da su slabiji od nas, zato bi trebalo da ih štitimo, ne da ih ubijamo.

Ne smeš da ubiješ ni jedan život radi svoje radosti i zabave.

Znaj da je svako biće na planeti božije.

 

 

Sveti Franjo i životinje...

Sveti Franjo

 

 

Prijatelj Boljih životinja

 

 

SVETI FRANJO PRIJATELJ PTICA

Propovijeda  pticama

 

'Dok su se mnogi pridruživali braći, sveti otac Franjo je putovao  Spoletskom dolinom. Kad je stigao do nekog mesta nedaleko od Mevanija, gdje se skupilo veliko mnoštvo raznovrsnih ptica: golubova, malih vrana, čavki itd. Sveti sluga Božji Franjo, jer je bio čovek velike gorljivosti, veoma je volio također i niže nerazumne životinje i u njima uživao. Kad ih je, dakle, opazio žustro je otrčao k njima, ostavivši pratioce na putu. Pošto im se sasvim približio i vidio da ga  čekaju, na uobičajen ih je način pozdravio. Silno se začudio što se ptice nisu dale u bijeg, kako obično čine; izvanredno se obradovao i ponizno ih je zamolio da poslušaju riječ Božju. Među ostalim što im je rekao dodao je i ovo:

Sestre moje ptice, mnogo morate hvaliti svoga Stvoritelja i uvijek ga ljubiti. Zaodjenuo vas je perjem, dao vam krila za let i sve ostalo što vam je potrebno. Bog vas je među životinjama učinio plemenitima i odredio da boravite u čistu vazduhu. Premda ne sijete niti žanjete, ipak vas On, a da se  ništa ne brinete, zaštićuje i upravlja.“

Ptice su na to na neobičan način, prema svojoj naravi bile oduševljene: počele su protezati vratove, širiti krila, otvarati usta i motrile ga.  A on je prolazio između njih i vraćao se natrag, svojom im je haljinom doticao glave i tjelesa.  Napokon ih je blagoslovio, načinivši nad njima znak križa i dopustio da odlete.'  ( I, 58)

Sveti Franjo propovijeda pticama

Slika Giotta u bazilici Sv. Franje u Asizu

Sa sokolom u prijateljstvu

 

'Kad je sveti Franjo, u želji da na uobičajen način izbegne poglede i razgovore s ljudima boravio u jednom samostanu,  po velikom se  savezu prijateljstva povezao sa sokolom koji je na tome mestu imao svoje gnezdo. Sokol je naime uvek u noćno doba svojim pjevom i glasanjem  označavao sat u koji je Svetac običavao ustajati na Božanske mise. To je Svecu Božjem jako godilo što tolikom brižljivošću od njega odgoni svaku tromost.

Ali kad je Svetac nekom bolešću bio pritisnut više nego obično, sokol ga je štedio pa nije tako točno označavao bdijenja. I kao da ga je Bog poučio, istom bi u praskozorje u zvono svoga glasa lakim udarcem pokucao. – Kakvo čudo, kako su izvanrednog ljubitelja Božjeg poštivali i ostali životinje.'          ( II, 168)

 

Oslobađa  dve  grlice

Jednog dana Sveti Franjo sretne mladića s kavezom u ruci. Reče mladiću:

Dvije grlice u kavezu... sirotice!“

Mladić se branio: „Nosim ih na sajam. Treba mi novaca...“

Ne znaš li da ih čeka jadan svršetak? Zaklat će ih... Čuj, daj ih meni, evo ti  plašt u zamjenu.“

Mladić se sažali: „Ne..poklanjam ih.“

Radostan Franjo primi grlice u ruku:

Sestre grlice, drugi se  put  ne dajte uhvatiti!“

Franjin pratilac primijeti: „Zašto ih ne bismo ponijeli sa sobom?“

Sveti Franjo pristane:

Da, u Porciunkulu, ali da žive u slobodi, kao što ih je Bog stvorio.“ (Cvjetići Sv. Franje, XXII)

U klaustru Porciunkule se nalazi kip Sv. Franje. U Franjinim rukama su grlice savile gnijezdo  te  svake godine iznova  imaju tu male grlice kao zahvalnost svom dobročinitelju.

 


SVETI FRANJO OSLOBAĐA RIBU

 

'Sveti Franjo s jednakom se ljubavlju odnosio prema ribama. Kad bi mu se pružila prilika, on bi ih ulovljene bacio u vodu. Pri tome bi im naredio neka paze da ih ponovno ne ulove.

- Kad je jednom sjedio u lađici pokraj pristaništa na Rijetskom jezeru, neki je ribar ulovio i Franji darovao veliku ribu koja se narodski  zove „tinka“. On je ribu radosno i ljubazno primio i odmah ju je nazva sestrom. Stavio ju je u vodu pokraj lađice i počeo pobožno blagoslivljati Ime Gospodnje. I tako je spomenuta riba, dok se je  Franjo molio, ostala pokraj lađice igrajući se u vodi. I nije se udaljila od onoga mesta, gdje ju je stavio  dok joj Svetac nakon svoje molitve nije dopustio da se udalji.  – Tako je slavni otac Franjo hodio putem poslušnosti  i priglio jaram savršene podložnosti pa je zato pred Bogom stekao veliku moć  te su mu se pokoravale životinje.'  ( I,61)

 


SVETI FRANJO

PRIJATELJ ŽIVOTINJA

Posebno volio jaganjce

Siromašni Franjo bio je bogat duhom ljubavi, imao je samilosno srce ali ne samo za ljude koji su trpjeli nevolju nego i za neme i divlje životinje, gmizavce, ptice te ostale žive i nežive životinje.

Ali, među mnogovrsnim životinjama posebnom je ljubavlju i naklonošću srca volio jaganjce, i to zbog toga što se u Svetom Pismu poniznost Gospodina Našega Isusa Krista češće prispodobljuje s jaganjcem i s njim se vrlo zgodno poistovjećuje.  Tako je i sve ono, osobito u čemu bi se moglo otkriti neka alegorijska sličnost sa Sinom Božjim, srdačno grlio i radije gledao.

Kad je nekom zgodom putovao iz Ankone kroz Markiju i kad je u tom gradu propovijedao riječ Božju te s gospodinom Pavlom  kojega je učinio ministrom svekolike braće iste Provincije krenuo  putem prema Osimu, u polju se namjerio na pastira, koji je na paši čuvao stado koza i jaraca. Među mnoštvom koza i jaraca bijaše jedna ovčica koja je krotko hodila i mirno pasla.

Ugledavši je Franjo stade i, iznutra ganut bolom srca, uzdahnu te reče bratu koji ga je pratio:

Ne vidiš li ovu ovcu koja tako krotko ide među kozama i jarcima? Tako je, velim ti, Gospodin Naš Isus Krist blčasgo i ponizno hodio među farizejima i svećeničkim prvacima. Zato te, sinko, Njemu za ljubav molim da sa mnom budeš samilostan prema ovčici pa da je kupimo i izvedemo između tih koza i jaraca!“

Brat Pavle se divio njegovoj boli te je i sam počeo s njim suosjećati. Kako nisu imali ništa osim haljina u koje su bili obučeni, zabrinuli su se kako će platiti ovcu. Uto se tu našao neki trgovac koji im je dao željenu svotu. A oni uzeše ovcu i zahvališe Bogu.

Tako stigoše u Osimo i pođoše gradskom biskupu koji ih je primio s velikim poštovanjem. Ipak se gospodin biskup čudio zbog ovce što ju je čovjek Božji vodio, a i zbog osjećaja što ga je pokazivao prema njoj. Ali kad je sluga Hristov ispropovedao dugu  povest o ovci, biskup se skrušio zbog čistoće čovjeka Božjeg

Kad je Svetac sledeći dan izišao iz grada, razmišljao je što da počne s ovcom. Po savjetu svoga sudruga i brata ostavi je na čuvanje samostanu službenica Kristovih kod Svetog Severina...'    ( I,77-78)

 

 

Životinje - „Božji odbljesak“

 

Životinje su velika tajna. Nitko ne može tvrditi da u potpunosti razumije njihovu ulogu. Svi mi znamo zasigurno da su to Božja stvorenja (dovoljno vrijedna da su stavljena  i u  Noinu arku).

 


Bilo je to prije 4000 godina

 

Imaju li one dušu?

Ako je imaju, naravno, da to nije ista duša kao i čovječja. Životinje i ljudi nisu jednako vrijedni. Isus je to objasnio kada je naglasio da ako se Bog brine za vrapce –  kada se brine za ptice – koliko više se brine za ljude. Ljude je načinio prema Svojoj slici!

Ali Isus je rekao da Bog brine za životinje, iako im duše nisu iste kao ljudske. Papa Ivan Pavao II. je rekao da su one “Božji odbljesak.”

Postoje određeni događaji koji ukazuju na to da životinje mogu imati duboku duhovnu dimenziju.

Postoje psi koji tužno zavijaju u trenutcima kada njihov gazda umire, čak ako su međusobno i jako udaljeni. I sveti Franjo je imao načina duhovno komunicirati sa životinjama – pa i s onim divljim i bijesnim. Duh Sveti se predstavlja kao golubica.

 

Što se događa sa psom?

Može izgledati čudno, ali je fascinantno to što neki koji su doživjeli kliničku smrt  -- govore o tome što su vidjeli na drugoj strani – govore da su tamo vidjeli životinje.

Neke su izgledale sasvim uobičajeno kao domaće životinje: konji, psi, dok su druge životinje bile sasvim nepoznate nama ovdje na zemlji. Zanimljivo, da tamo prevladavaju ptice i pčele , a to su životinje koje su sada na zemlji najveće žrtve stresa.

“Ptice su tamo jako brojne” kaže jedna osoba koja je prošla kroz vrata smrti (ili se drži da je umrla). “Sve te koje sam vidjela bile su briljantnog perja, a pjevale su kao stvarno postojeće i s puno radosti.” Nigdje nije bilo žohara, muva ili komaraca!

Jedan trogodišnjak koji je imao iskustvo bliske smrti opisao je kako ga Isus čeka igrajući se s lutkama.

Je li to upravo Nebeski način priprave duše da se osjeti da je uistinu kod kuće?

Neki idu još dalje i govore o tome da su u trenutku smrti sreli svoje već uginule kućne ljubimce – ili ovdje na zemlji su vidjeli njihov nejasni lik poput duha.

“Sjećam se da sam jasno vidio sasvim dolje svoje fizičko tijelo – ali moja radost je bila potpuna kada je u moj zagrljaj skočio moj mali pas, mlad i pun života”  rekao je drugi koji je proživio kliničku smrt.

Naravno, sve ovo skeptici mogu pripisati imaginaciji. Nije li to sve ipak praznoverje?

Katolička Crkva uči samo to da su “životinje Božja stvorenja. Bog ih okružuje svojom providonosnom brigom. Svojim samim postojanjem oni blagosiljaju i slave Boga. Stoga čovjek prema njima mora biti pun pažnje i ljubavi. Trebamo se prisjetiti ljubaznosti i nježnosti s kojima su se Sveti Franjo Asiški i Sveti Filip Neri odnosili prema životinjama.“